Što znamo o azbestu?

Azbest je je prirodni, vlaknasti mineral iz skupine silikata koji je zbog svojih izolacijskih svojstava u drugoj polovici 20. stoljeća našao široku primjenu u građevinskoj industriji. Vlaknasti mineralni materijali navedenog tipa miješanjem s cementom daju brojne azbestne cementne proizvode od kojih su najzastupljenije valovite krovne ploče te cijevi za vodu većih promjera. U njih su, u pravilu, ugrađivani amozit (smeđi azbest) i krizotil (bijeli azbest) koji su najmanje štetni za zdravlje ljudi i koje treba razlikovati od krokidolita (plavi azbest) za kojeg je potvrđena štetnost vlakana mikronske veličine na zdravlje.

Opće je poznato da azbestne cementne ploče kada su cijele, ne predstavljaju nikakvu opasnost za okoliš i mogu biti krovni pokrov niz godina. Međutim, s vremenom zbog utjecaja atmosferilija, može doći do erozije njihovog površinskog sloja te ove čestice može raznositi vjetar odnosno ispirati kiša.

Važno je znati da je za zdravlje ljudi najveća opasnost dugotrajna izloženost azbestnim česticama u zatvorenom prostoru. Izloženost je uvelike smanjena na otvorenom jer se čestice azbesta miješaju sa zrakom te je koncentracija čestica puno manja i u tom slučaju uglavnom izazivaju podražaj na kašalj i kihanje te pritom budu izbačene iz organizma. Mogućnost da manji dio čestica, koji će možda i dospjeti u pluća dovede do oštećenja pleure ili alveola u plućima je prema dosadašnjim istraživanjima zanemariva. „Opasnim” se smatraju  vlakna duljine manje od 200 milijuntih dijelova metra, ili kraća te promjera manjeg od 3 milijunta dijela metra. Takve sitne čestice nastaju ako se azbest buši ili reže. Tada predstavljaju najveću opasnost za radnike koji rade s azbestnim pločama i koji su direktno izloženi velikoj količini prašine.

U slučaju skidanja/izmjene valovitih i drugih krovnih te fasadnih azbestnih ploča, primjenjuje se hrvatsko zakonodavstvo koje propisuje uporabu zaštitne opreme za radnike koji rade na uklanjaju ploča, zabranu njihovog lomljenja te rezanja, brušenja ili bušenja. Od ostalih mjera povezanih s iznimnim uvjetima, ističe se polijevanje ploča i mjesta uklanjanja s vodom.

Također se na mjestu privremenog skladištenja azbestnih ploča, prije odvoza na konačno zbrinjavanje, iste mora zaštiti folijama ili ceradama kako bi se smanjili utjecaji atmosferilija na prikupljeni otpad. U konačnici, azbestni otpad treba zbrinuti u kazete za odlaganje budući da je označen kao opasni otpad. Kako je azbest prirodni materijal, način njegovog zbrinjavanja u kazete je jednostavan i zahtijeva samo promptno prekrivanje slojem zemlje debljine 10 cm te po zapunjavanju kazete izradu njezinog završnog brtvenog sloja. Najveću opasnost predstavljaju azbestne ploče s kojima se nepropisno rukuje i koje su odbačene u prirodu na nepropisan način.

Važno je znati:

1. Azbest nije štetan sve dok se s njim propisno postupa; opasan je ako se reže, buši ili na bilo koji način oštećuje.
2. Za štetnost azbestnih vlakana je presudna njihova veličina, tj. ona trebaju biti dovoljno mala da bi se mogla udahnuti, a prevelika da bi se mogla izdahnuti.
3. Udisanje azbestnih vlakana može uzrokovati opasne bolesti. Međutim, one su vrlo rijetke kod ljudi koji se ne izlažu velikim količinama azbestne prašine i uglavnom se javljaju kod radnika u proizvodnji koje stalno rade ili su radili s azbestom. 

Izvor:

1. Propisi o zaštiti okoliša
   1. Zakon o zaštiti okoliša („Narodne novine“, br. 80/13, 153/13, 78/15, 12/18 i 118/18),
   2.  Zakon o zaštiti zraka („Narodne novine“, br. 127/19),
   3. Zakon o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“, br. 94/13, 73/17, 14/19 i 98/19),
   4. Pravilnik o građevnom otpadu i otpadu koji sadrži azbest („Narodne novine“, br. 69/16),
   5.  članka 16. Zakona o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja („Narodne novine“, br. 14/19) i drugih propisa donesenih na temelju tih zakona.
   6. Direktiva Vijeća 87/217/EEZ od 19. ožujka 1987. o sprječavanju i smanjenju onečišćenja okoliša azbestom (SL L 85, 28. 3. 1987.).
2. AZBEST CEMENTNI BAUK S KROVOVA, dr. sc. Branimir Fuk, dipl. ing. rud. ; SIGURNOST 58 (3) 261 - 266 (2016)